Probudi se… gle ga… zlato!
Kakve su ti oči male!
Probudi se – a i na to
Usne mu se nasmijale,
Nešto gledi, nešto sudi,
Slatko tepa, slatko diše,
Nešto gledi pa se čudi
I ručicu malu siše.
Aj, što zuriš u nas tako,
Što bi, čedo, htjelo znati?
Aj, što zuriš, i onako
Dost’ ćeš rano progledati.
Šarne sad se slike čine
U nesvijesti oka tvoga,
Al će minut ko što mine
Slast od mlijeka majčinoga.
Aj, što zuriš u nas tako?
I tvoje se svjetlo budi.
Aj, što zuriš, i onako
Otrovat ćeš rano grudi.
Ti se čudiš ovom šaru,
Istinu bi znati rada;
Saznat ćeš je po imenu,
A nać ćeš je – ko i sada!
