Sitno je tlo na kojem stojim
dati se onom koji ništa ne traži,
nositi križ na leđima svojim,
a sve to zbog čega?
Sa jutrom na licu izbije stid
od tuđih imena i tijela,
između nas ja podižem zid
da me štiti od svega;
a sve to kratko traje, pa opet krene po zlu,
i teško je biti iznad toga kad nisi tu…
Ja sam ničija žena
i da u bijelom pređem prag jednom,
takva ljubav se ne ponavlja često;
i tiho kao sjena opet pratim stari trag,
ali grom ne udara dvaput u isto mjesto;
ja sam ničija žena…
Takvi k’o ja odustanu prvi,
u meni ljubav raste dok padam;
dobiti sve bez kapi krvi,
pa čemu se nadam?
Sa jutrom na licu izbije stid
od tuđih imena i tijela,
između nas ja podižem zid
da me štiti od svega;
a sve to kratko traje, pa opet krene po zlu,
i teško je biti iznad toga kad nisi tu…
Ja sam ničija žena
i da u bijelom pređem prag jednom,
takva ljubav se ne ponavlja često;
i tiho kao sjena opet pratim stari trag,
ali grom ne udara dvaput u isto mjesto;
ja sam ničija žena…
