Kad strašna bura diže se smjelo
Po nebu srpskom rastrije mrak,
Kad presta teći sreće nam vrelo,
Kad sunca našeg potavni zrak;
Kad sa svih strana sudba nam crna
Bičeve sprema da sruši nas,
Kad splete v’jenac oštroga trnja,
Kad Srbu dođe krvavi čas;
Kad ono diže aždaja ljuta
Otrovnu glavu na sveti dom,
Da Srba svakog proždre, proguta,
Ognjište da mu satre grom!
Kad Srbin osta bez krune mile,
Slobodu kad mu otrže vrag,
Kad na njeg’ mnoge jurnuše sile,
Da utre njemu ime i trag:
Preziruć’ ropstvo, odvažno, čilo, –
Tješeći majci užasan plač,
Očevi naši na vraško krilo
Jurnuše smjelo, trgoše mač!
Braniše njime slobodu svetu, –
I sunca opet zasija zrak, –
Gonišpe njime aždaju kletu –
I Srbin opet postade jak.
Al’ doba ovo i ovi dani
Za borbu drugi pružaju mač,
Čim ćemo blažit’ bolove rani
I tješit’ majke tužne nam plač;
Čim ćemo opet do sreće stići
Podignut’ njezin sv’jetao stan,
Čim ćemo opet slavu nam dići
Što ‘no je sruši crn Vidov-dan.
Mač taj je, braćo, učenje škola,
Marljivost, volja, uzdanje, nad!
Dižimo škole! Ljubav i volja
Neka nas vodi na sveti rad.
Ta čujmo glasove Svetoga Save:
“Učite! Ljub’te se! To vam je moć:
To je mač novi, koji do slave
Dovešće braću kroz tavnu noć.”
