Hladno poput leda visi na duvaru
usred nijema dvorca smrti i praznine.
Kroz mrak gole sobe trenutačno sine
uvijek budno, slično noćnome čuvaru.
Ne odvraća više sjajnu sliku staru
raskošna gospodstva, mrtva usred tmine.
Svemu tomu bilo suđeno da mine
i da pođe na sud bogu gospodaru.
Preda nj ne dolaze više tašte žene,
da se dive sebi, cvijeću nježne puti
i blijesku života što plane u zjeni.
Sve je prošlo kako slabo cvijeće vene:
sad ogledaju se samo prazni kuti,
gdje sa stravom groba pomiču se sjeni.
Ko nestalan odraz predjela u moru,
kroz ogledalo se lica ljudi skližu.
Tanani profili sve se redom nižu,
najljepši što ikad ugledaše zoru.
Idu, prođu s kobi kobnom svakom stvoru,
nestaju u tami iz koje se dižu
drugi koji u dnu postajanja gmižu,
očekivajući svoju bijelu horu.
Dokle žive, bistro zrcalo ih gleda;
kada prođu, od njih nema niti pjene,
niti uspomene u oku od leda.
Bježe u kraj laži o raju i paklu,
te je život samo, za ljude i žene,
kratak refleks svjetla u bešćutnom staklu.
