Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
Veseliji žubor tvoj.
A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
Ne miriše već joj kraj.
Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom – drugom,
Umukô mu slatki poj.
I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
U daleki nosi kraj.
Sve je tužno… Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
Al’ ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
Tvoje duše milje, slad.
