Opsjeni me i zaslijepi

  Bješe zlatan pram vrh čela
za razbludu raspustila,
svitlos draga i vesela
sjaše iz oči sunca mila,
a capcaše posred lica
združen trator i ružica.

  Od koralja usti objavi
a od lira prsi svoje.
Govoraše nje gizdavi
podsmijeh: – Daj mi srce tvoje!
Veljaše opet: – Daj ga meni!
pogled slatki i ljuveni.

  Nje svi čini bjehu drazi
sred razblude i miline;
neka želi, tko ju pazi,
tko ju želi, neka gine:
bijelom rukom snijeg nathodi,
tihijem stupom tančac vodi.