Snažno je mirnulo cvijeće šarnih sa gredica rajskih
Ko da je za kišom nagli vjetrić mu ljuljnuo glave,
Raznio opojni etar sočnih sa latica majskih,
Pelud sa lipa, ruža i trave.
Sve je treperilo lako zlatnoj na sunčanoj žici
Jasnim pod jutarnjim nebom; srebrn oblačak i voda
Plavom se hvatahu parom. Tu je – ko miso u slici
Stajao otac ljudskoga roda.
Bijaše vedar i mlađan. Velike otprte zjene
Lakomo srkahu boju, oblik i gibanje svega;
Sve mu je pjevalo himnu; dlanaste paomne sjene
Pružahu zelen šator vrh njega.
Sve mu je šuškalo nježno; kapljica biserne rose
Viseć o latici lijera čišće se sjajila nije
Negoli glatko mu čelo, bujnim pod rudežim kose
Žarka dva sunca – oči mu dvije.
Opijen raskošnim srhom zadrhta polubog raja;
Nije već mogao drukče… pade po edenskom prahu,
Cijeli da obujmi svemir, cjelovom strasnim bez kraja
Sve da u jednom popije dahu.
Pa je poljubio zemlju. Mlade i nevine grudi
Velike buduće majke usnicom tako je vrelom
Goreć u želji, da grli, dršće i stišće i ljubi,
Spaja duh vječni s vječitim tijelom.
Polubog zani se tako. Vječna je međuto sila
Zašla u utrobu vječnu, rodnu i vruću i mladu;
Žarki je, svesilni cjelov životnim kucajem bila
Puco ko pupolj u paome hladu.
Kada je zirnuo okom polubog Edena cvjetna,
Kraj njeg je klečala Eva. Dječja joj lica i prsi
Bjehu ko jagode prve, s kože ko rumen je ljetna
Dahnula mladost opojnim srsi’!
Uprav je prviput vidje. Sama mu krepka ramena
Strasno se razviše spram nje. Trzaj i drhtav i vreli
Savi ga, kada mu šane ovo ni dijete ni žena:
Moj si! – i oči staklo joj preli.
Sav mu se uzljulja Eden: ko da na velikoj plimi
Nose se lotos i palme, nebo da dostojno svijetli,
Ptičice cvrkuću u snu, a on na toploj pučini
S njome da pliva, ziba se, leti…
Eden je pjevao pean: gusto je nad njima lišće
Drhtalo s disaja toplih, drhtalo tiše i tiše,
Slatku im skrivalo tajnu, cjelove nikada čišće,
Ljubav al’ zemsku, al’ nebesnu više!
Uto je huknula sova! Naglijem trzajem skoči
Ljubavnik prvi i žena. Mladi joj obrazi sjajni
Zoricom gorili nijesu. Umorne mutne joj oči
Bjehu okean – bezdan i tajni.
U njem se pušila po dnu zaludna Abela žrtva,
Kainov nekažnjen žig je plivao morska ko zvijezda,
Bešćutna sjeđaše povijest suha kraj lovora mrtva,
Rasuta perja, zgažena gnijezda…
Trznu se s očajne slike praotac koljena ljudi,
Naglo je pobriso oči, lažni da skine im blijesak;
…. Edenom zaori uto riječ iz gromornih grudi:
Množ’te se – kao u moru pijesak!
Ouvertura
