Spališe na Vračaru
Svetog Savu,
Predadoše ognju, žaru
Srpsku slavu.
U pep’o se stvori t’jelo
Svetitelja;
Namršti se Srbu čelo
S jada velja.
Proplaka mu usred gore
B’jela vila,
A tama mu sv’jetle zore
Slomi krila…
Bič podiže na nj sudbina
Teških jada, –
Moć mu pade, s njim tavnina,
Mrak zavlada.
Suzu proli i uzda’nu
Iz dubine…
Sunce sreće njemu panu
Sa visine…
Al’ gle čuda – božjih sila!
Vihor sleti,
Pa podiže sveca mila
Pep’o sveti!
Podiže ga na krilima
U visinu,
Pa ga lako krajevima
Srpskim vinu.
A pep’o je Srbu svakom
Srcu pao,
Do danas ga s vjerom jakom
Održao!
Kr’jepio ga, budio mu
Vrelu nadu,
Tješio ga u gorkomu
Svome jadu.
Kad mu nebo posta tavno
S mrakom gori:
On ga diže, da se slavno
S mrakom bori!
Da razbije tminu kletu
Što ga tare,
Da ugleda zoru svetu
Slave stare!
Da mu opet domovina
Srećom pjeva,
Da ga opet sa visine
Sunce zgr’jeva.
Pa hvala ti, oj pepele
Srpske slave, –
Pa hvala ti, oj pepele
Svetog Save!
Srbin će te poštovati
Dokle živi!
U duši te njegovati
Soko sivi!
Sa tobom će uv’jek snažno
Ginut’, mr’jeti!
I žurit’ se on odvažno
Svojoj meti!
