Petar

Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše…Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.

Koloman stiže: – Petre, sam si…Gledaj!
Čemu ta borba?…Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.

– Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam čega se boje.
…Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!