Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
ridjih stenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjezna.
A uvece, kao i vazda,
kad koke na lijegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.
Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.
A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.
