Šta bi ona tica mala u tavnome sjenu kruga,
U spletenoj mreži žica bez slobode gorskog luga?
Šta bi onaj potok mali što dolinom vijuga se
Svake zore, svakog dana, da ne prati tvoje glase?
Zar bi tako slatko snivô ispod drvlja pastir mladi,
Da mu zvukom božanskijem pjesma dušu ne zasladi?
Šta bi ona divna moma kad zaliva miris cvijeće,
Kad joj oko žarke duše slatka nada oblijeće?
Šta li momče kad ugleda zaplamtjelo oko njeno,
Bujne grudi, miris-kosu, bijelo lice i rumeno?
Zar bi mogô vinuti se suri orô više svega?
Ti mu silom krijepiš krila, ti visini dižeš njega!
Šta bi onaj slijepac tužni u vječitom mraku noći,
Da mu srce ne zagrle božanstvene tvoje moći?
A rob šta bi kad ga dušman tuče lancem i handžarom,
Da mu srce ne zgrijevaš tvoje riječi svetim žarom?
Šta bi onaj što u tami tuži, čami petsto ljeta, –
Šta bi Srbin s tol’ko jada, da te nema, pjesmo sveta?
***
tavno – tamno
handžar – orijentalni dvosjekli bojni nož za siječenje i bodenje
