Najednom se rasjela zemlja, i otvorio se jaz. Kuće su se porušile, i brdo kamenja spraskalo se u
dubinu. Jaz je prijetio da će progutati sela. Vrači su donijeli rješenje da će se opasni jaz zatrpati
samo onda, ako se plemeniti vitez koji prvi dojezdi dobrovoljno žrtvuje skokom u ponor. Tako se to
i dogodilo. Tada prvi put. Ali to je bilo u drevna vremena kada je zemlja progutala konja i konjanike
i pomirila se s ljudima mistikom dobrovoljne žrtve. U kasnijim naraštajima planina je opet otvarala
usta. Osamnaest godina vrači su tražili dobrovoljnu žrtvu, ali vitezovi nisu više vjerovali u svoj
uspjeh. Bilo je drugo vrijeme, ni nebo nije moglo biti isto, te nisu pomogle ni sve duhovne sile
Istoka. Na drevna pričanja ovaj put su se vitezovi smiješili, slijegali ramenima i odgovarali:
– Mitosi i legende.
Kasni vitezovi voljeli su više život od ponora.
Pjesnička proza: Ponor i pothvat skitnoga viteza
