Pjesniče, ne dvojim, i ti si sâm more,
u tebi se ono i smije i plače;
u tebi i njemu valovi mrmore,
od jednog i drugog biseri privlače…
More se zanese svojom lijepom slikom
kad se grimiz zlatni na nj u večer prospe;
a ti se, nalik mu, sav opiješ likom
izišle iz pjene božanstvene gospe.
More neće naći tko ga samo sniva,
more s tobom spava i s tobom se budi;
poklonik je zvijezda, u tebi prebiva,
gdje svjetlom dubinā, razgaljenih grudi,
izaziva vrijeme koje se snebiva
da ste òno i ti posve istih ćudi.
