Vidješe ga kako sam s Njom hoda
ne bojeći se Njene kose.
Već sunce od tornja do tornja; i čekići
po nakovnju, i po nakovnju, po nakovnju kovačnica.
Federico govoraše
udvoran prema Smrti. Ona slušaše.
“Jer je jučer u mojim stihovima, mila drugarice,
odjekivao zvuk tvojih suhih dlanova
i jer dade led mome pjevu
i oštricu svoje srebrne kose mojoj tragediji,
pjevat ću meso koje nemaš,
oči kojih nemaš,
vlasi koje je vjetar mrsio
i crvene usne koje ti cjelivahu…
Danas, kao jučer, krasna Ciganko, moja Smrti.
O, lijepo li je biti sam s tobom
i udisati ovaj zrak Granade, moje Granade!”
Pjesnik i smrt
