Tamo, znam, između mirte i mora,
vjetar je sakrio pjesmu, plahu pticu jednog sna.
Tamo, znam, između pjesme i vala,
jedan je stih maestrala dao moru šum.
Tko zna, da l’ još taj šum, taj poj,
u ponoć ribare zove pod balkon želja svih?
Tko zna, da l’ još taj pjesec pun,
pred zoru na toplome pijesku nađe budnih snova čun?
Zora riše već novog dana lik,
svjetlo briše noć, iz mora niče crven cvijet.
Tko zna da l’ još u času tom
od mora ti pružaš tu pjesmu i ptici sunca pružaš nju?
Pjesmu tu, pjesmu tu…..
