Gdje ste sokolovi sive boje,
Gdje ste braćo, gdje ste oči moje
Čuvate li Maru da li dobro je?
Al’ ću da je ljubim blago meni,
Zora bijela dok ne porumeni,
Dok mi vino u krvi ne zapjeni.
Podgorice, kućo stara,
Evo nosim brdo para.
Kupiću joj sve lokale,
Sve za njene želje male.
Cijelo more nek se kupa,
Da budemo uvijek skupa.
Nek se puca kako ljubi mangupa.
Dok je sanjam oči su mi voda,
Zbog nje izdajnik sam muškog roda.
Šta ću, braćo, takva mi je priroda.
Moja ljubav nek je vječno čuva,
Nek u svemu bude prva,
Kad me sutra ne bude zbog dugova.
