Na balkonu vile herkulanske
Prazni žarke kapljice kampanske
Starac Marcus Antonius Drusus;
Za gracije — kako je već usus.
Sunce pali. Baš ispod balkona
U sjenici kćerka mu Pomona,
Iz prikrajka kradom pogledava
Na herkulska leđa roba Clava.
Do naslona njena crn se koči,
Svoje crne oči snatreć toči,
A lepezu grčku tužno vije,
Trzaju mu ruke obadvije.
Tu će otac dobrodušnim tonom:
“Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?”
A ona se zaklanja do zida:
“Čitam, veli, stihe od Ovida.”
Sluša kćerka. Otac ne silazi:
“Kako tebi podnevo prolazi?”
Brzo tada za uzvrat će ona:
“Čitam, veli, knjigu od Catona.”
A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi reko: “Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam.”
