u neke mekše povoje uvijte svoje riječi..
sinoć su ledene kaveze prinosili našim glasovima
i nije padala noć…
teklo je poput istorije naše malo poznavanje
Jezika i ptica…
dok su rimski časovnici mjerili providan mjesec
stizale su vojske i gazile božićnu tišinu…
ne govori tiho o progonima,
nepravdi i siromaštvu,
rijetki su oni koji imaju pravo na riječ…
naša se tišina grli drugim bojama i
onim iza linije što ne zna da je živo…
a Naše je…
krvlju okupano kao Mojkovac,
kao odstupnica za tuđi put
i sopstvenu pogibiju…
kao Razvršje bez ijedne ptice
i jauka Stane Golubove…
kao jutro ustajale magle i
napuštenih Ognjišta,
jutro od Smrti koje se
prije nego počne Dešava…
naše je…
kao vječnost s Orlovog krša,
kao glas vile lovćenske koja budi
usnule mornare
i ona zaboravljena jutra badnja
kojima smo dan Poslije,
kojima smo Pomješani zvukovi vode,
mjesto gdje se sklanjaju zelene sijenke
i rastu simboli našeg obnovljenog neba.
Poput istorije
