Ajd sa mnom – ja ti krvnu palim zublju
I vodim tebe – prorok svomu puku!
Da pokažem ti skvrn na onom rublju,
U kraljevskih što nekoć sjao ruku’…
Ajd sa mnom! ti si i nas nekoć znala,
Kad rug nas svijeta krstio “barbari” –
Kad zastava nam ne bje u prah pala,
Da sužalost nas uzdahom nadari!
Da, sretnih dana sklesa nama i ti
Na tvojoj samo vjekotrajnoj ploči,
Kad Hrvat bje tek junak nedobiti!
A danas? plač’te, plač’te, moje oči – –
Ajd sa mnom! ja ti krvnu palim svijeću,
Da vidiš samu razval i ginuće!
Ti znaš sve sama – tumačit ti neću,
Kad pojmiš svako oko umiruće!
Na jednu samo ja te sliku putim,
A gledaj: krpa rastrgana to je!
Ti misliš nešto, a gle, i ja slutim,
Baš kakve misli duhom ti se roje.
Ti vidiš do nje trulu onu ruku,
Što s nje nam htjela svete boje zbrisat,
Na zator momu izmučenom puku
Pod slave grb sramotu svim upisat – –
A gledaj sad ju – – – prsti ti su suhi,
Kroz šuplje zglobi velik crve viri,
A na sve pao zrak je groboduhi —
Gle, to je sve – al u to oko gviri!
Ajd, zublja gori poput rujne krvi,
Krvolik plazi po tih kostih plamen,
Al vrh tog praha, vrh te suhe strvi
Ja čitam nešto – božji kao znamen – -:
Nek viknu vrazi: skidaj glavu, puče!
Nek krvav uzô žrtve stegne, neka!
Al kob se mijenja, tko bje patnik juče,
Tog danas veće druga sudba čeka.
U mrak još tko je bio lancu predan,
S tirani dolje! zorom klikće eno.
I smrviv krunu – on, osvete žedan,
Njen zlatan prašak gazi nesmiljeno – –
Zar stoga gled tvoj tuj se zagledao,
Gdje prorok blata tek bi crva pozno?!
A na taj pogled – krv mi stine, jao –
Oj, povijesti, kol pravedna si grozno!!
Povijesti sud
