“Kao zraku sunca vrela,
Mladog orla sila leta,
I mene je odnijela
Vruća želja širom svijeta.
Divna moma, šljedom trajnim,
Zračila mi puta duga;
Divna nada s vijencem sjajnim
Bješe mjesto vjernog druga.
Kol’ko puta s vajom jada
Proveo sam takve noći?!
Al’ mi uvijek šapnu nada:
“Iza noći dan će doći”.
Malaksaloj duši krila
Bijehu njene riječi žarke,
I njezina pjesma mila
Nije bila glasak varke.
Da, peharom slatke sreće
Prelio sam duši vaja:
Sa blagom se sinak kreće
Krilu svoga zavičaja.
Oh, kako ću vesô sada
Ljubit majku, oca moga!
Kako li će seja mlada
Zagrliti brata svoga!
Kakvo li će, moje cvijeće,
Radovanje tvoje biti!
Od ljubavi, silne sreće,
Niz lice ćeš suze liti”.
I umorni putnik sada
Stiže dvoru očevome:
“Oče, majko, sejo mlada,
Hod’te bliže srcu mome!
Zagrljaj vam evo sprema
Živom željom putnik mladi”.
Al’ odziva nigdje nema;
Duša strepi, ginu nadi…
Nema glasa… Grudi trnu,
Sreću zavi veo koba;
Nad glavom mu gavran pr’nu:
“Svi su tvoji posred groba”.
