Bljedičast, uveče stanem ispred golemih stakala
I spazim u ogledalu zelenkastom svoj lik.
Na me padaju cvijeci, mirišljivi, od snijega bijeli:
Blagošću mi šešir pokriše, i kaput poderan, lak.
Osvijetljen stojim, i nagnut. Na meni naslaga snježna.
S bliskosti moga daha staklo se prevuče maglom:
Mutnije postaše kretnje i govor prodavača,
I rasplinu se cvijeće i cvjetarnica topla;
Nestade sve u dubljinu… Ja drhtim ushićen slutnjom:
Sklopljenih vjeđa gledam; i vidim u vazama cvijeće,
Moje sne iz dobi djetinjske.
O, zašto me nije Gospod cvjetarom stvorio?
Med mirisima, u bijelom ruhu, razdragan,
Duboko se pokloniv, tad bih govorio:
Ljubim ruke, milostiva gospođo! Izvolite žute ruže
Ili crljene? Mirisnije su, molim, te. Netom su procvale.
