Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.
Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.
Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi… Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!
