Iz vojske u šumu on ode
I korijenjem se hranio.
I nemaše ništa osim slobode,
A nju je bijegom branio.
Mađarica se jedna mlada
Zaljubi u toga mladića;
Nomad i unuka nomada
Rađahu nova luda bića.
Tvo dvoje, kojim’ ideali
Bijahu puti u nedogled,
Život su mome djedu dali,
A meni tužan pogled.
I često, kad u noći ležim,
Osjetim siinu čežnju da bježim. Kud – neka slučaj odredi smjer:
To u meni pjeva zanosom svježim Stari, mrtvi dezerter.
I pjeva i pjeva o slobodi
Bez granica,
I kako su ljepše velike šume
Od oranica,
I kako je lijepo, i kako je ludo
— Hej! —
Rastrgati rudo.
