Negdje postoji ptica i ta je ptica moja
i cvrkuće i leti i među lišće sjeda
i odavno se znamo – ali ja ne znam koja,
koja je moja ptica, koja me ptica ide
znam samo da se znamo znam da me ona gleda
samo jâ ne vidim je a svi je drugi vide
i svi je dobro znaju; kažem ja ptici svojoj
jesi li ptico možda nalična drugoj ptici kojoj
ne govori mi ništa ali znam da se smije
Postoji moja ptica koja se negdje krije
i postoji i pjeva, ja ponekad je kušam
da vidim je li moja da nije druga neka
pa pobjegnem u kamen ona me tamo čeka
i pjeva mnogo ljepše i ja je opet slušam
i znam: postoji ptica i ta je ptica moja
i poznamo se dugo, ali ja ne znam koja
Ipak se svakog dana ponovno ptici javim
pričam joj neku priču o proljećima samim
pa uzmem negdje nebo i obojim ga plavim
svoj udio u suncu u kutak negdje stavim
posadim malo drvo i čekam, pticu mamim
dozivam svoju pticu – u neizmjernom broju
tad slete mnoge ptice, ptice sa sviju grana
a ja tek sada ne znam prepoznat pticu svoju
Znam samo da je blizu zaklopim oči stojim
pa preplaše se ptice noževa moga znoja
i pobjegnu ja čekam i pogledat se bojim
odjednom usred vida sunčànica zazveči
još jedna ptica ima u stablu ptica moja
i ne pitam je ništa u krv zakopam riječi
pa gledamo se samo, dva poznata smo lica
toliko smo se puta i vidjeli i sreli
a nismo znali tko smo ni zašto smo to htjeli
postoji jedna ptica luda a moja ptica
