“U smrt Šimuna sina svoga prvorođenoga koji živje godiste i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godišta 1592.”
Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
Da oči ovakoj zatvorim ja tebi,
Na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh!, ostah.
Sunce svoj okoliš jednokrat obiđe
I mjesec još ne triš, ti k nami da priđe.
Malo ti postoja, hrlo t’ nas ostavi,
O diko sva moja i moja ljubavi!
Ter brži od strile odletje u mal caš
I tvoje sve mile razblude skri od nas.
Već nećeš ćačka zvat da te u svoj kril primi,
Ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
Prvo si veselje od srca moga bil;
Jaoh! sad si dreselje i vječni plač i cvil.
Koli se promini moja čes u kratko
I gorko učini ufanje prislatko!
Ne bude sunce zać ni isteć vas moj vik
Što sa mnom neće nać i oći plač velik;
Jer s tobom radosti umriješe se sve meni,
I sa mnom svitlosti očiju mojijeh ni.
Pridragi sinko moj
