Polumračno, tajno, sveto,
A na krilu od pahulja,
Sve se njiše, lako ljulja,
Na siv tamjan razapeto…
Trepti, šuška i šapuće,
A pod grlo nešto plije, –
Ah, kroz suze vidim dvije,
Sad će dahnut srce vruće!
…. Gle, evo je! Carski, slavno,
Ide vila moga soja: –
Draga moja, ljubo moja,
Što mi nisi došla davno? –
“Ne mogoh ti, dragi, prije;
Na kamenu, na daleku,
Tražah tvoju suzu neku,
Iz proljeća mladosti je!”
– Poznajem ju, žarka vjero;
Iz dalekih li je dana,
Kad pjesničkog mališana
Učila si držat pero.
Kad u cvjetnoj vijeka dobi
Već je slušo topa riku,
I kad prvom na vidiku
Usječene glave skobi!
A trebo je da se vozi
Na labudu, a nad njime
Da golubi hlada čine,
Po obalam plešu bozi! –
“… Šuti, dragi, časom šuti:
Da ti nikad suzâ ne bi,
Šutila bi groblja tebi,
A ovako – pjevaju ti!”
I podmota krila laka
I izginu u čas sa mnom
U podzemlju vlažnom, tamnom,
Ko mrtvačka da je raka.
Tu na trunu usred groba
Bez lubanje kostur sjedi,
Pokraj njega s reda oba
Ni tko zbori nit besjedi!
Bezglave se njišu pleći
Kao sablast amo tamo,
Polagano, polagano,
Ne čujući, ne videći.
Još iz zemlje oko njega
Ko iste ga riječi plaše:
Zadnji bješe krvi vaše,
Oplač’te ga, oplač’te ga!
Ali k trupu ona stanu,
Što mi pjesmom srce opi,
I reče mi: “De oškropi
Svojom suzom smrtnu ranu!
Nek se čuje slava horna,
Zašto kamu na daleku
Tražah tvoju suzu neku, –
Ah, evo je životvorna!”
I kostur se diže nama’,
Plašt se carski niza nj vije,
A puno mu lice sije
Ko nekada, u pjesmama
Niz livade kad je rosne
Razigravo dobra dóra
Uz pozdrave s zelen-gora
Lijepe svoje Herceg-Bosne.
Odjašismo ko vitezi,
Sve uza nas kralji, bani…
Odjašismo k onoj strani,
Gdje trobojni, gordi stijezi
Mahaše nam sa visina,
A od mora i dubrava
Orila se pirna slava:
“Lijepa naša domovina!”
I sred slavnog onda pira
Još osjetih cjelov vjerni,
Ko od boštva – neizmjerni,
– Pak sve zginu dno svemira.
A kroz šaru priviđenja,
Iz nejasne iz daleči
Sumile su samo riječi:
“Zbogom, dragi, do – viđenja!”
Privid (Motiv iz franjevačke crkve u Jajcu)
