Bože moj, zašto je tako, zlaćanim da pod samarom
Magarac preskače lako jabuku vitijeh kula?!
Vilo o pjesama mojih, milosnim čemu si darom
Opila moje srce i čula?
Zašto si stupila k meni? Kad me je majčica blijeda
Rađala mračnoj u noći, mnogi su čeono pali
Skupe na gospodske krpe; srećna i otmjena čeda,
Očevi, majke možda te zvali…
Okrutno prošla si mimo. Primorskoj došla si kući,
Naglijem unišla šumom. Glavu si sagnula holu,
Stare me digla iz zipke; cjelov ti krući il vrući
Mene je momu oteo kolu!
Zanavijek ostah tuđinac. Čučeć na jadranskoj stijeni,
Dvojstruke zvijezde gledah: zvijezde neba i vode.
Pučinom tamo dalekom maglene vijo sam sjeni,
Noćna gdje jadra biserom plove – – –
Moja je plivala duša sjajne kroz one atome,
Slobodna dalje i više između bezdani dvije,
Ko da je velika ptica, gledajuć u dnu pod njome,
Obijesno gdje joj krilo se vije.
…. Zašto li tako, o vilo? Čemu li pamet pomete,
Srce mi opi i čula, s utrte krenu me staze,
Divljom me sankom zadojiv, pitome umjesto mete,
Kojoj milijuni pobožno plaze?
Ja bih se grbio miran udesom bršiva panja
Službeno prašni uz papir – vrba nad grobnicom siva –
Ukratko: pravi gospodin – – uveče poslije zvanja
Trljo bih ruke uz čašu piva!
Il bih ko zaturen seljak pod krušku sio u sjeni,
Srećan u košulji staroj, jedinih, izdrtih gaća,
Ljuljko na koljenu sina, supijan vikao ženi:
Gledaj ga, hulje – trista mu ćaća!
Vilo, oj, rađe si mogla kucnut na gospodske dvore,
Svilena gdje sa kreveca gavanče maleno diše;
Proroštvo puniti staro, svetice knjige što zbore:
Tko ima mnogo, dobit će više!
Zato kad uskipi srce, meni se priviđa regbi –
Kako na jadranskoj stijeni između krši i drače
Crkvica cjelova tvojih tužno i osamno lebdi,
Kraj nje brodolom vjernik joj plače.
Promašena kob
