I opet zapada sunce; tamo za linije jasne
Gorskomu predjelu snježnu pada u pahulje eno;
Zlaćani velik monogram božjega imena gasne
Plavoj na svili protkan crveno.
Ravni mu traci dugački, silne ko mjedene šipke
Krepko se pružaju u zrak, zadiru vitu o jelu,
Što je vrh velike gore mahaljke savila gipke
– Crna palmeta na modrobijelu.
Sunašce tone i tone… trenutom bljesnu još samo,
Nesta ga zadnjijem žiškom, časom i naglijem mahom,
Ko da je krajcarsku svijeću neko na povoru tamo
Zgasnuo usta punijem dahom.
Umah je bljednuo oblak – prije je ličio rujan
Čipkastu prevjesu toplu, mladost što japri ga zlatna,
Pa mu se zgrušala krvca, i on se objesi nujan
– Zgužvani komad mrtvačkog platna.
Sutonske velike mrlje do neba rastu sa zemlje
Ko da pod oblačje gore kaljava diže se para;
…. Umrije majčica zemlja, kroz vodu evo i grmlje
Duša joj na sud plašno tumara.
Niko joj ne pjeva pjesme, niko ne govori ništa,
Niko je ne žali, niko, šutnja sve gluha je svuda;
Umrije, kako i mrije krvnica bezbrojnih Hrista,
Majčica plodna bezbrojnih Juda!
Tako je umrla ona; – kršćanskim želim joj srcem,
Neka je umrla jednom! Pokoj i dobrim i zlima!
I sâm ću spokojno leći, lednim ću ostati mrcem,
– – Bje mi u ovom glumištu zima!
Ah, al i mrtva joj usta masku su stavila kletu!
Sutra će božićni mjesec opet se pošalit jadno;
Svoje će iznijet sunce – dostojnu medalju svijetu
Kroz oblak turit kratko i hladno!
Božićna brujat će zvona, veselo žagorit sve će,
Smrznutu gazeći cestu, u nebo gvireći mrko;
Sama će sebe varakat, tračak da osjeti sreće;
– – Smiješ se licem, srce o grko!
Blijedim pod maglenim svjetlom svi ćemo blezgati složni;
Da se je nadat ljepoti, suncu i nebištu plavom,
Srećni ko pisarsko lice, kad mu je predstojnik možni
Ropski na pozdrav kimnuo glavom!
Prosinačko sunce
