A postojao je jedan stari, gvozdeni most u Novom Sadu,
preko kog bi ona prelazila nekad…
i spustala svoje svilene kose, kao mreze, do onih talasa
i tu su se, kao srebrne deverike, hvatali prameni mesecine u njene uvojke…
Ja nisam hteo da menjam Svet, meni je ovaj bio sasvim dobar,
Nisam virio u mikroskope,
Nisam izmisljao lekove protiv retkih bolesti,
Nisam hteo da udjem u enciklopediju…
Hteo sam samo da prelazim preko tog mosta, ponekad, s’ njom…
I da je volim…
u Novom Sadu,
u gradu gde vise nema mostova.
