Olovna, siva mrena je neba – ko oko u lude
Sinji, ko pepeo zgasli kroz mliječnu maglicu dima;
Snijeg – to smrzle suze su, iz oka toga što blude,
Vjetar ih vitla… zima je… zima!
Padaju guste poljanom širnom, a velike grane
Šire se spram njih ko naručaj mekan.
Upravo eto Anđeo smrti silazi s njima, baš će da pane
Gorde na glave što umiru sveto.
Prirodu gledam – jadnika kaošto komu će zorom
Nasilna mišica oči zaklopit. Zbogom, o liste,
Brbljava lasto, o zbogom ti, blijedo sunce za gorom,
Zima je, zima; ljetni već niste!
Sada se cari vila ledena, a njojzi pred dahom
Zelen se žuti i nabire suha, okom je koči;
S maglena tkiva je oprava njena, suhim nad mahom
Injem vezenom obućom kroči…
Za njom se voze lakim na sanama vesele šale:
Plesovi, šaptaj i drhat i stiskaji ruke na samu,
Salon i plazače glatke i maske što očima pale
Žarče neg sunce o Petrov-danu.
Leti nad svime badnjački anđeo, dižuć visoko
Božićno drvce, stostruke darke pod njega meće;
Osmijehom rajskim gleda u radosno dječinje oko:
Badnje je veče – veče je sreće.
Uza nj se bijeda povlači, snijegom njuška ko zvijer,
Šesnaestljetnoj pastorci nosi božićna hljeba:
Zvona će pjevat Hosana! i s mraza će venut joj lijer…
Zima je, zima – grijat se treba!
