Dižemo silne zidove
Svojih ego tripova,
A iza njih smo usamljene skitnice.
Najgore je kad desi se
Da u trenu nestane
Ono što gradili smo
Sad je prazan hram.
Kako se lako odreći
Jedni drugoga,
Sve svete stvari
Danas ništa ne znače.
Negdje u tami prkosi
Pravednik koji doziva
Vjetar što utjehom će izbrisati bol.
Pusti nek’ misle što hoće…
Opet prkosim u tami
Ovog puta nema vraćanja
Ja sam pravednik ovo su nepravedna sjećanja.
Pamtim sreću koja traje duplo manje,
Malo procvjeta pa se pretvori u sranje
I kad postanem pric drugi dan sam opet žaba,
Umoran i nemoćan ko neka stara baba-
Sve je usporeno opet osjećam se grogi,
Sve što boli u trbuhu mi se se zdrobi.
Odbijam bit’ provociran,
Odbijam bit’ iznerviran,
Odbijam bit’ drogiran, pijan, izoliran.
Zašto više nismo ljudi dobre volje?
Zašto naše ne valja a tuđe je bolje?
Zašto sve što raste mi režemo u korijenu?
Zašto nepromjenjivi obećavaju promjenu?
A svijet je nekad lijep kada gledam ga takvog,
Na njemu nema dosta hrane al’
Ima metak za svakog…
Zašto dižu se zidovi stvoreni iz boli
I tko su svi ti umjetni idoli?
Govore sorry kad za milost se moli
A reklame im govore kako se živi i voli.
Zato opet opet idem nazad,
Duboko ispod,
Dublje nego ikad gdje visoko je pod
I bit će mi dobro,
Sve nevažno proć’ će,
A do tada puštam ih nek’ misle šta hoće.
PUSTI!
Pusti nek’ misle što hoće…
