Ovo tijelo svjetlosti koje ljudi mrze
razapeli su, jedino pravo, na krstu.
U bezbroju bića, do kraja vijeka, uzalud,
uzalud vjeruj u vrstu.
Ti, glase etera povrh morske pjene,
ti, kolo apsara i u snenoj magli,
nečuvenoj pjesmi naučili ste mene:
danas se prvom oglasila.
To znadem, ljubavi, da nije tvoje krivice,
i krv je u tvom logu potpuno lilijalna,
a duh je u tvom bogu majčinstvo žensko samo,
ti si nevina rosa.
Sa srcem kupanim u medu stvorenja,
da bi tajinstven bio život na putu nedohitnih meta,
kukavički ljubim i grlim sam sebe,
i dvaput darivam tebi blago cijeloga svijeta.
Iz mojih krajina suvišne boje cure
ko mlijeko i tamjan, i ja ću zarobiti zvijezdu.
Nemoguće ispovijesti još sapinjem, i strepim da nije
otac Lučonoša s poslom već na redu.
