Gorom idu do dva pobratima;
Jedno bješe Miloš Ogrizina,
Drugo bješe Vanja zastupniče.
Pa besjedi zastupniče Vanja:
“Ogrizino, da te Bog ubije,
Ili su ti lađe potonule,
Ili su te gdjegod izabrali.
Da ti nisu ćurke kruh odnijele?”
Veli njemu Miloš Ogrizina:
“Nit su meni šajke potonule,
Nit je mene narod izabrao,
Nit su meni ćurke kruh odnijele,
Već su mene bacili iz stranke
Za koju sam dično vojevao
Kao vođa braće legionaša.
Bacili su na mene prokletstvo
Ti Hrvati — crn im obraz bio —
Kao nekad na dramu Prokletstvo
Koje sam se Kaptolu za volju
Odrekao na Kosovom Polju.
Reci mi što sad da činit znadem?
Vjeruj mi da brigâ sto imadem.”
“Ogrizino, Bogom pobratime,
Nije ovo golema nevolja.
Blamiran si, kako evo reče,
Al to tebi ništa škodit neće,
Jer jest nešto što te naprijed kreće.
Uzmi divit i bijelu hartiju,
Uzmi kakvu popularnu pjesmu
Kao ono Hasanaginicu,
Za teater ti je aranžiši!
O narodnoj slozi deklamiši,
Napravi si parčence reklame
Ko što s’ pravi za sve tvoje drame
Pa će slavit Hrvatska te cijela,
Vuk će sit i koza bit će cijela.
Nije, brate, Zagreb grad blamaže,
Voli Zagreb onog koji laže,
Zagrepčan se plaši tek gnjavaže.”
Ogrizina vrli savjet primi
Pa se baci Vuku na ramena
I nadrlja Bana Strahinića
Punog sloge Srba i Hrvata
Da kritiku slavosrpsku smiri.
Nu da vidiš čuda i belaja.
Kad je došla strašna premijera,
Uzaman je znojila se Vavra,
Uzaman se vikalo o slozi,
Uzaman je udarala klaka,
Vrag odnese devet Jugovića,
Vrag odnese starca Jug-Bogdana,
Vrag odnese ljubu Anđeliju.
Strahinić je zaklo Ogrizića
Kao onog crnog Arapića.
Osta Vanja nogom kopajući,
A ja odoh kući pjevajući.
Revija III.
