I
Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.
Ako sam često plakao
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.
Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.
ja nisam rane kazao.
II
U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
– s krivom il s pravom – ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,
od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.
– Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,
i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.
