Samoća

Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svjetlost izišla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kada ljudi što od mržnje gore,
u postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće