Amo šampanjca, nek blistav se pjeni
Oko nek sijeva, koljeno kleca,
Kroz noć nek tamnu, kroz zlaćane kapi
Pjesma i obijest zvoni i jeca!
Čemu za sanjama duša da čezne,
Čemu da opsjena kini nas, mori?!
Praporci zveče i razuzdan smijeh
Nek karnevalom života se ori!
Tužna je duša, a srce nam žedno
I usne rujne svele od strasti.
Amo šampanjca! Ta sve je tek pjena:
Život i sreća i ljubavi slasti!
Nek živi ljubav, bahantica divna,
S lijerovim ruhom i vijencem od ruža,
S djetinjskim posmijehom; kako se iskri
Otrov, što požudnoj usni ti pruža.
Eto i sreća, u ruci joj kalež,
Pjena do vrha – gle, svakom je nuđa
Tko je ne traži, al slatka je, slatka
Ko hljeba korica oteta, tuđa,
Laka ko oblak u sutonu ljetnjem,
A dršće, dršće ko usnica onih,
Koji su klonuli klecajuć za njom,
Gladnih i zgaženih svi milijoni.
Čemu i žiću da okušaš talog?
I ja zaronih već moru mu na dno,
Znaš, što donesoh u krvavoj ruci?
Pijesak i strvi i blato tek gadno!
Sve je tek pjena! Ej, kako krasno
U njoj i sunce i zvijezda se cakli,
Na dnu se umire nijemo, bez svrhe.
Zašto bi srebrenu koprenu makli!
Amo šampanjca, tu bljeđanu vatru,
S praporcim’ pjesma nek zamnije življe!
Zar da je kasno?! Vijek je karneval,
Život i smrt gle grle se divlje,
Vječno – uz kletvu i molitvu našu.
Pjena je slatka – kad blizu je talog,
Uvijek još doba je razbiti čašu!
