(Slika)
Ko bijelo velo od tanane pređe
Širi se nebo bez kraja i međe.
I svud po velu u maglici bajnoj,
Ko biser sitni u hiljadu grana
O vratu nimfe s dna oceana,
Zvjezdice dršću na odori sjajnoj –
A u dnu mora eterna, zračna,
Ko suza s oka trapovijesna,
Ko suza – časom mutna i plačna,
Čas vesela, obijesna,
Zemlja se vidi – prašnjava mrva;
A u tu mrvu sila odvijeka
Usadi trnje i cvijeće bujno,
Ko krvca rujno i bjelje od mlijeka,
I – u svaku ružicu crva!
Mjesec se kupa u prozirnom moru,
I trake mu, mokre od eterne rose,
Svemirske sfere tresu i nose,
U dol i goru…
O, trako svijetla, o, svezo čvrsta
O ruci tajnog božijeg prsta,
O tebi nijemo, o tebi šutke
Cijeli se svemir reda i vrsta,
Na uzici kreću se – lutke! – –
Kad jadnik pomoć sa neba moli,
Ruke nebesima pruža;
I miris tako s hiljade ruža,
S trna i cvijeća moćno se vine,
S gordoga cedra, sa mahovine,
Tamo pred oblačna vrata.
I kako pane pred teške dveri,
Kruto tvrde i nijeme,
Najljepša onda od vilinskih kćeri
Otvara lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene…
U nje su oči sklopljene blago,
I kuda tihim korakom dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj da’ne sa grudi.
U nje nad čelom zvijezda treperi;
Al ne da svijetli; – čudna joj traka
Ne goni magle, ne goni mraka;
Čarne su trake joj žarke!
A što je bijelo – zlaćanim gradi,
A što je crno – bajno šareni,
A što je gorko – šećerom sladi,
Medom medeni
Čarovna zvijezda sanovne varke!
– – O, dođi! šapće cvijeće i šuma,
Libanski cedar, lišaj sa leda;
O, dođi! šapće i k nebu gleda
Ljubica ukraj druma – –
O dođi, o, dođi! tihano struji
S gora i dola, s dola i gora,
I s tisuće alga u bezdanu mora
Šapat kroz talase bruji –
A ona otvora lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene.
I kuda tiho, nečujno dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj kanu sa grudi.
– O, dođi! dršće s ptičijeg kljuna,
S pećina galebovih,
Sa lotos-cvijeta – bajnoga čuna,
Gdje kraljica priča plovi – –
Hiljada buba kresove pali
Grmu na tananom rtu,
A himnu pjeva slavujak mali
U sjajnom, čarobnom vrtu.
– – Eto je – stupa! Lako se ziba.
Tiho se biba
Talas na moru, na kopnu grana,
Ko pozdrav, želja i umor –
Još da’ne u počast makovi cvijetak,
I onda uz tihi šumor,
Ko velebne pjesme skladni svršetak,
Prirode disaj toplo se giba,
I grud joj vječito mlada
Pada i raste – raste i pada –
A na te grudi ko blaga majka
Lijepa vila, kraljica sanka,
Naginje uho i oči.
I kao kad majka pred zrake od svijeće
Ruku ko blago sjenilo meće,
I ona tako
Oblačje lako
Mjesecu stere po ploči.
Šušne li listak il ptica makne,
Cjelovom usne tiho ih takne;
Pogladi glatko,
Šane i da’ne:
Ja bdijem – spavajte slatko!
