Lahorko stanuje na osmom katu nebodera. Kad god može,
Lahorko luta obližnjim parkovima, obalom Save… Skuplja
bube, trči za leptirima, legne u travu i promatra mrave.
Jednoga je dana, vrludajući obližnjim parkom, našao
male ptičice – kosiće koji su ispali iz gnijezda. Bili su sivi,
goluždravi i neugledni, ali dječak ih je odmah zavolio.
Pažljivo ih je ponio kući kao da nosi najveće blago. Cijela
obitelj sjatila se oko malih stvorenja. Ni mama ni tata
nisu znali što bi učinili s tako malim ptičicama. Pošto
se spuštala noć, odlučili su se sutradan raspitati kako
pomoći malim sirotanima. Stavili su ih u staru krletku,
nježno umotali i odnijeli na balkon, jer je bilo vrlo toplo.
Ujutro kad se Lahorko probudio, odmah je otrčao
vidjeti svoje ptičice. Imao je što i vidjeti. Mama-kosica
hranila je svoju dječicu ukusnim poslasticama – slasnim
crvićima. Hej, pa to je krasno! Kako li je samo pronašla
svoju djecu? Od tolikih balkona, prozora, ona je
odabrala pravi.
Nadalje nije bilo bojazni za kosiće. Svakoga dana
kosica je hranila svoje ptiće. Polako bi se približavala
balkonu jer ona je ipak samo plaha ptičica, ali ljubav
prema djeci prevladala bi strah. Kosići su postali
miljenici cijelog nebodera. Kad su kosići porasli, počeli
su udarati krilima o žice krletke. Lahorko je shvatio da
je došlo vrijeme rastanka od njegovih miljenika – ptići
su morali živjeti slobodno. Ptice su sretno poletjele
uvis, a dječak je dugo gledao za njima. Silno je želio da
i on može barem na tren biti pticom i letjeti sa svojim
prijateljima.
Stanovnici visokog nebodera dugo su se sjećali
najomiljenijih stanovnika.
Siročići
