Skupljene su u njoj tajne
sto ih sapcu morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve sto zivi u daljini
nepoznati neki zivot
sve sto traje il’ se cini
nekad lijepo, nekad krivo
Skoljka mi prica, lijepo mi prica
skoljka mi prica, tiho mi prica
Sva rodjenja i sve smrti
ona njezno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda zedna i na suhu
o samoci ili o moru
Kad su glasni, kad nas plase
razgovori pred oluju
ona sve to cudno pase
sve to njene usi cuju
I o brodu i o dragom
sto ih skrise noci plave
sto ih nekom hladnom snagom
vjecno njisu morske trave
I u hladnom tom pejzazu
njen je sedef poput hrama
gdje se cudna svjetla slazu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o zivotu vjecnom, dugom
dok joj more plete kose
