Slatki sanče, mili dragi druže
Mladalačke zanošljive duše!
Ao sanče, šta bi od nas bilo,
Da nas tvoje još ne tješi krilo?
Ti nas čaraš, ti nam duši stvaraš
Nove dane slavom obasjane,
Ti nam vraćaš uvehnuto cv’jeće,
Ti nam vraćaš ono sunce sreće
Što je davno s našeg neba palo,
Pa se u grob hladni stropoštalo.
Ti nam vraćaš, ao sanče mili,
Novu snagu izgubljenoj sili…
Ti nas dižeš na prestole moćne,
I od tame rastavljaš nas noćne.
Sve to, sanče, ti nam duši stvaraš,
Sve to, sanče, nama obećavaš.
Ali, sanče, sve je to badava:
Jer u grobu srpska sloga spava…
Prezrena je od sinova svoji’!
Usamljena s tugom dane broji…
Ao, sanče, sve je, sve badava:
Jer brat brata za zlato prodava,
Pljuje ime, vjere se odriče,
U duši mu crni pak’o niče,
Ne zna Boga – ne znala ga sreća! –
Krsta huli, Hristova raspeća,
Nevjernik je – svoju vjeru m’jenja,
Nema duše nit’ ima poštenja;
Sa jatom se tuđijem udruži
Pa na štetu roda njemu služi…
Rodu plete oštre biče muka –
Pratila ga kletva kao Vuka!
Koljeno mu utrlo se crno,
U ponora vječnoga posrn’o,
“A zemlja mu kosti izmećala”
– Oj Srbine, tebi sreća cvala!
Slatki sanče!
