Što je trajno i vječno, mrtvo je i mlako
monotonom svojom stalnošću za mene;
duša voli slabi cvijet što vene i svene,
i sve što je lijepo, i što gine lako.
Krhka sanja koja sama ne zna kako
došla je i prošla, i kratke laži njene
ostavljaju bolnu dragost svete sjene
s uspomenom sjetnom da je bilo tako.
Najdraži nam sni su svileni metulji:
ustavljeni rukom gube sjaj i krila,
zjenica je naša taj čas za njih slijepa.
Duginijeh boja prolazni dragulji,
tašti cvijeci ljudskih smrtnijeh aprila
zbore srcu da je lomna sanja lijepa.
