Zagledan u modro iskričavo nebo
Pokušavam prebrojiti zvijezde
I pronaći poznata sazvježđa –
Modrina mi oči pije
Sjaj sitnijeh zvijezda zamagljuje.
One jarče, ko u moru svjetionik
Jarko sjaje nebom razasute,
Samo rijetke na jugu trepere.
Koju zvijezdu povezat bih mogao
Sa zvijezdama što po zemlji trče?
Kojoj zvijezdi gore u visini
Sjajne zvijezde oko mene liče?
Najprije se prisjetim Marije
O ogromnih njezinih očiju –
One dvije nasred neba
Sigurno su Marijine oči.
A koju bih nazvao Zvjezdana,
Koju Divna a koju Gordana,
Koju Sanja, koju Nikolina,
Koju Višnja a koju Grozdana?
Ajme meni, toliko je sjajnih zvijezda
Ko ptičijih po drveću gnijezda,
Ajme meni, toliko je slatkih djevojaka:
Crnih, smeđih, svijetlih uvojaka!
Ajme meni, kad bih sve mogao
Da zagrlim mislima, željama,
Da povežem zvijezde i djevojke –
Iskričave i plave uvojke!
Ajme meni, kum bih svakoj bio,
Ajme meni, svoj bih život cio
Izmišljao najljepša imena
Stvarao bih svakakva čudesa
Spajajući zemlju i nebesa.
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.
Spajajući zemlju i nebesa
