istog časa kako si otišla,
stihovi su prestali vrijediti
ne samo oni o tebi,
nego općenito svi
stihovi ljubavni,
stihovi politički,
stihovi o smrti….
koji su se na tebi grijali,
koje sam mogao ispitati
s pogledom na tebe….
idući u tvoju trošnu ložnicu
ispisanu na tvojoj načetoj puti,
potražiti ih u tvojim
gorućim ustima…..
i sad mi se postavlja pitanje,
što ostaje od poezije,
kad se rastane od one
koja me na nju silila…
istog časa kako si otišla
pokušavao sam spasiti,
pokušavao sam ispraviti,
pokušavao zaljepiti,
ali udarci,udarci….
kroz koje najprije voda
pa niska večer
pa trava prerasla
i na koncu zvučni znak,
zračni znak očajanja..
sve to sabrati,
spaliti za sobom
na prijevaru,
na izdaju,
pokorenu zemlju
ljubavnika….
