Ka zraku sunčevu kroz oblake
Čekam da baciš svitlost na mene
Ka rijeka moru, tebi spuštam se
Da me oslobodiš od planine
U tvome krilu topim snijeg
I oko mrzlog srca nakupljeni led
I ti me uvik čekaš tu
Zagrljen s morem, na dušu umornu
Neka sve gnjilo je, još uvik volim te
Ka ptica zrno prosa tražim te
Dok stišću zime tuđe ledene
Pa, putem bacim kufer nevolje
Da dođem čist pod tvoje zidine
U tvome krilu topim snijeg …
I sve ti grublje riči govore
Ma sve su to riči ljubomore
A zašto onda produ cili svit
Pa dodu opet tu, u tvome krilu umrit
Splite volim te još, neka gnjilo je sve
Ja još uvik ćutim miris tvoje ulice
Neka guše me sad više suze no smijeh
Ja još imam snage reć ti – Splite volim te
