I
Neprekinuti lanac srcā vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.
Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našem srcu,
Svježe, ko dugim snom oporavljene.
O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača –
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!
Da l’ nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora? –
To lišće ne zna, tek tresti se mora.
II
Gle mojih srca u beskrajnom nizu!
Biju i bdiju, svoje tajne kriju,
Ljube i mrze, umiru i gnjiju –
Tâ stara srca kako su mi blizu!
Hodočasnici s molitvom ko suza,
Što po tom svijetu lutaste ko stranci,
Bekrije, lole – gamad moje krvi –
I svi vi drugi – svi ste moji lanci!
I kad mi riječi mirišu ko tamjan,
One su stigle nekud izdaleka,
I kad mi kletva nagrne na usta,
Ona je neke davne kletve jeka!
O srce moje! Da li mržnjom goriš,
Il čežnjom jecaš, il zanosom sijaš –
Ti svuda vučeš lanac svojih pređa,
I ti si samo iskusni robijaš!
