Zviždukom opet zove vlak:
Jesi li spreman? Jesi li jak?
I nizom prozora mi sija,
Svjetála pun, ko iluzija.
Gledam ga. Sam. Sa licem u tami.
On stoji, dahće, pa me mami:
– Ti si uvijek tu. A teku dani.
Trgni se, otmi, pocigani!
Gle iza moga stakla sjene:
Nove muškarce, neznane žene.
Probij se među ljude te –
Moderna čerga je coupé.
Sve ti već uzeh prijatelje,
Tek ti da ostaneš kod želje?
Uđi već jednom! Što kolebaš?
Ta ti me kao niko trebaš!
Vagonima se mojim kreće
U nove nade, nove sreće,
Šumeća volja moje pare
U mladost vozi sve što stare.
Jer ovdje je život, škrt i tijesan,
Na srcu rano stvara pjijesan.
Odvaži se! Ne prečuj zova
Toliko žuđenih gradóva.
Zar ne čuješ? Ja zovem glasno.
Požuri se! Još nije kasno.
– – – – – – – –
– – – – – – – –
Bez mene kreće vlak što sija
Svjetála pun, ko iluzija.
