Struk

Što u kolu nošaše ‘nomadne,
   Zamolih te o jedan cvijet struka,
   A ti ne daš (i sve što te nukah)
   Za razgovor duše mi ga jadne.

Uzrok saznah ja tek sutra za dne,
   Da pokloni jedna ti ga ruka;
   (Je l’ istina, ne znam sad, il puka
   Opadljiva laž i tlapnje gadne?)

Evo ti sad i od mene (prosti!)
   Struk, a svijen sve od želja živih
   Što ga k tebi poslanikom obrah:

Rumen poda cvijet mu tvoje ljeposti,
   Duša miris, a k tomu ja privih
   Četir riječce: “Budi mi vijek dobra!”