Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv’jet.
Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.
Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.
Blista sunce milo,
– Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.
Tamu goni c’jelu –
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.
Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm’ješe
Topi im se jad.
Eto, jednog sjedi
U ritama vas!…
U tuzi i b’jedi,
Našao je spas.
Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr’jeva ga i grije
Ljubav božija.
U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.
Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv’jet.
Već izmožden nije,
Snagu dobija, –
Njega sunce grije –
Ljubav božija.
Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s’ utjeha prava
Sirotana svi’.
Ta niko ne znade
Milosno k’o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.
Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s’ utjeha prava
Sirotana svi’.
