U božićnoj noći slinim na jastuke
i grizem neopranu posteljinu:
osvjetljuju nas ulični fenjeri
mene i neki magličasti fantom
erotskog vukodlaka.
Dekorativni snijezi po običaju
nakostriješiše strehe iglicama.
U peći nema drva,
ali puca i praska u cijevima,
i vodi, kroz očajanje dvorišnih mačaka,
u grozničava stezanja, zagušenih soba.
– Taj veliki, dragi Ja je mali skot pod ćebetom:
je li mnogo zebo pod snijezima,
je li se malo grčio na kišama,
nije li bio gruvan vjetrovima,
je li čestito znao za se?
O da se osuši!
Koliko ljeta Ja da još se suši?
Koliko ljeta da se sebi vrati,
duša, u ćošak svoje kuće?
Snijezi, kiše, vjetrovi još štipaju kožu,
ali iz hladne peći žamore ognjevi
kao maštanija uspomene,
a iz grudi promiče težak dah.
O božićnoj noći savladavam strah zime,
ovaj mali plamen pjeni se na usta
i ispušta zubima vodu na jastuke.
