Katkad mi se sluči ispod debla sjesti,
kroz sumračan život milost mi se javi;
crpsti dlanom s vrela, šumsku bobu jesti,
snivati pod zvijezdom, spavati u travi.
Tmaste zagonetne misli šumom vrve,
poziv, da se podam svojim bogovima;
ovo bojno polje gdje se sav duh rve,
dugo vitko tijelo ispružiti tlima.
Oj i ja sam biljka; lišen želje rasti.
Oj i ja satn život, cvasti ću u vrtu.
Nemam biti veći, samo oči pasti,
upiljene u tu zatravljenu crtu.
Svladao sam, nebo, tvoje nepogode.
budi miran pokrov povrh zemnog loga.
Pusti da se moja voća u snu rode,
pusti da me prožme iz tla strepnja mnoga.
Da je gradski krevet, soba nema daha,
ovdje kose trake urese mi vezu.
Šaraju mi pređu sitna zrnca praha
i od skritog Bijesa ćutim prisnu jezu.
Tako shvaćam zemlju, vlažnu grudu smeđu,
ja bez kraja nevin i tek s njome grešan.
I kad spustim vjeđu, kičmom slasti pređu.
sutradan ću biti svjež i žedan, ješan.
I u tvojem oku, Zemljo, nisam smiješan.
